Fra Serđo Ćavar: Otac mnogih naroda

Zanimljivo je znati kako je kod Židova u odgoju djeteta ključnu ulogu igrao otac djeteta. Osobito se to odnosilo na duhovnu formaciju. Otac je vršio pastirsku ulogu koja se izražavala kroz zaštitu, karakternost, vjernost i otvorenost Božjem glasu.

Otac je u čitavom svom življenju trebao odražavati onu temeljnu starozavjetnu inačicu vjere u posluhu: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.“ (Pnz 6,4-6). “Čuj Izraele” ili Šema izgovara se ujutro i navečer i temeljna je molitva Judaizma. Njen bitni značaj je da je Bog taj koji se treba voljeti punim srcem, tijelom i dušom.

Lako mi je zamisliti svetoga Josipa dok ovu molitvu zaufanu upućuje nebu, a mali dječačić Isus ga gleda zadivljeno. Sigurno je u Isusovom kasnijem životu ova Josipova otvorenost za Boga pomogla da i on prihvati i do kraja izvrši Očevu volju. Nalazimo se u korizmi, kada je Isus upravo u pustinji te po postu i molitvi, postao do kraja svjestan svoga mesijanskog poslanja i prihvatio ga, uz sve što će ga kasnije čekati. A to poslanje je uključivalo i muku Velikoga petka.

Putujući kroz korizmu, svetkovina svetoga Josipa, a zatim i Blagovijest, pružaju okrepu i svjetlo u katkada teškim trenucima odricanja i suočavanja sa samim sobom. Sjećajući se Marije i Josipa, u razmaku od nekoliko dana, naša se vjera puni novom snagom. Josipov stav otvorenosti za Boga primjetan je u današjem evanđelju.

On razumije anđelov poziv i ne ostaje samo na razini bračne veze i svojih interesa. On je u stanju nadvladati ljudske teškoće i do kraja prihvatiti Mariju i plod koji raste pod njenim srcem, iako to nadilazi slabe čovjekove snage i zdravu logiku.

Tu uskače nenadmašna snaga vjere koja blista na licu ovoga sveca. Zato Josipa možemo savršeno usporediti s Abrahamom, kojeg Pavao spominje u drugome današnjem čitanju: „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem narodâ mnogih.“ Josip je povjerovao anđelovom obećanju i po Isusovom djelu spasenja postaje otac tolikih koji se krštenjem pridružuju Kristovoj zaručnici – Crkvi. Josip dakle postade ocem mnogih naroda.

Nije takvo poslanje nimalo lagano. Logično je da se javlja strah i nesigurnost. I tu nam je Josip nekako blizak. Zato i riječi utjehe: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju…“ Važno je da čovjek danas shvati koliko je važno činiti ono što nam On kaže, onako kako je učinio Josip, čak i onda kada ne uspijevamo sve shvatiti. Kako bi bilo lijepo da svi očevi današnjice uzmu k sebi svoje supruge i djecu, ponajviše kada je teško, pa možda i po ljudsku nelogično…

Pa kada bi se još do kraja otvorili stavu slušanja Božje riječi (Šema) pomoću kojega nadvladavamo svoje slabosti i postajemo sigurno pastirsko utočište svojim najbližima. Mnogi su muškarci danas zaboravili biti istinski pastiri. Pa nažalost i oni u svećeništvu. Molimo za naše očeve da budu spremni na žrtvu. Za žrtvu koja je danas postala tako nepopularna. Sveti Josipe, trebamo te!

FRA SERĐO ĆAVAR: Hodaj! Nebo strpljive voli!