Helena Dujmović: Važnije ti je bona da te voli svaki dan nego onaj jedan dan s ružom!

Što više rastem sve ga više prerastam. Taj osjećaj. To dječačko vjerovanje u ljubav.

Danas sam svojim “zaljubljenim” prijateljima čestitala to Valentinovo s malo ironičnom porukom :Nek je sretno vama koji ste se objesili.

Što više rastem sve ih više prerastam. Te ofucane klišeje. Gdje se u jednom određenom danu natječu ko će napraviti više selfija s ružama. Gdje su savršeno dotjerani sa spojenim glavama nastojeći poruciti: J…te mi se volimo najviše na svijetu.

Nemam ništa osobno protiv tog dana iako mi se nikad nije pokazao najboljim danom u godini. Ni najboljim prijateljem. A nisam ga ni molila za prijateljstvo.

Ja sam nekako uvijek bila za to da se pamte mnogo važniji datumi. Datumi kad si prvi put zavolio. Kad si prvi put dušu ostavio na hladnim pločicama. Kad si prvi put odlučio da nećeš više. Datumi u kojima bez ikakva razloga slaviš ljubav. Običnom subotom.

Što više rastem sve ga više prerastam. Taj klišej da moraš pokazivati ljubav onda kad je svi pokazuju. Taj jedan dan u godini kad te nevjernik ne vara. Kad obučeš najljepšu haljinu a on te izvede na večeru i samo tu noć stavi telefon na NEDOSTUPNO.

Nekako mi se povraća od forsiranja svega onda kada nam to televizija nametne. Od ljubavnih selfija i prevarantskih ruža. Od srljanja u najnovije trendove kao guske u maglu. Pričam s prijateljem i kažem mu da prezirem ovaj “sotonistički blagdan” a on me pita zar netko još to slavi.

Važnije ti je bona da te voli svaki dan nego onaj jedan dan s ružom. Da te voli onako pravo starinski dok mu dolazi visok račun iz Eroneta. Važnije ti je bona da ti je stalno tu. Da ti drži kosu dok povraćaš. Da se brine kad se treseš od temperature i kad ga nije briga za selfije s najvišim brojem lajkova. Važnije ti je bona da ti je tu u srcu i kad ga nema i da znaš da bi zadnju kap krvi istočila za njega. Da znaš da će ti bit ćaća od tvoje dice i da ćeš pred njim hodati gola ružna i bez šminke.

Važnije ti je bona da ti napravi dva jajeta nego da te odvede na skupu večeru da narod vidi. Da te drzž za ruku kad si stara i bolesna. I na postelji.

To je ono što je vrijedno slave. To je gola ljubav rastavljena na proste faktore. Ljubav koja se doživi tek sa 20 do 30 godina ljubavnog staža.

Ima i onih koji su se rastali. Koji su prekinuli. Koji imaju djecu. Šta njih to valentinovo nije zahvatilo? Oni nemaju sta slaviti? A nekad su se tako divno voljeli.

Ja ne mrzim ljubav. Ja ljubav obožavam. Mislim da je to Njegovo remek djelo. Al ja mrzim to što su napravili od ljubavi. Prodaju je na ulici za najsitnije pare.

Prava ljubav je tiha i mirna. Na momente u najžešćim svađama nemirna. A ipak prisutna.

Ja vjerujem u ljubav. Koja se živi svaki dan a ne jednom godišnje. Ljubav koju doživiš cijelim svojim bićem. I najčešće te beskrajno umara al ujedno i odmara.
Ljubav koja se ne mjeri brojem lajkova. I koja se pokazuje između svoja 4 zida. Najintimnije i najljepše.
Ljubav koja je postojala, više je nema al još je tu.
U vašem srcu. Umu. I fotoalbumu.
Ljubav koja pobjeđuje i kemoterapije. I presvlači ti gaće kad ne možeš. Ona prava. Pravoživotna.

I nemojte mi nikad reci da ne vjerujem u ljubav. Ja u ljubav potpuno i iskreno vjerujem.

I kad ima zadnju marku u novčaniku. Eto.