Kakav je bio životni plan Carla Acutisa?

Krajem siječnja objavljena je vijest da je tijelo mladog talijanskog „računalnog genija“ Carla Acutisa, za koga je pokrenut postupak za proglašenjem blaženim, pronađeno neraspadnuto.

Piše: Brane Vrbić

Vijest je snažno odjeknula u Italiji, a i diljem svijeta jer se o Carlu posljednjih godina puno govorilo. Sama je vijest zanimljiva iz nekoliko razloga.

Prvi je razlog da je riječ, ako se i službeno potvrdi ta činjenica, o događaju, o čudu koje nas jasno upućuje na mladićevu svetost.

Drugi je taj da nas podsjeća kako svetci i danas žive među nama i da to ne moraju biti samo svećenici, časne sestre, biskupi, vjernici ubijeni iz mržnje prema vjeri, starije ili sredovječne osobe… Carlo Acutis je bio dječak, mladić, koji je preminuo od leukemije 2006. u dobi od 15 godina.

I treći, Carlo će možda biti prvi svetac izravno povezan s radom na računalima što je opet vrlo znakovito za naše suvremeno doba.

Carlo Acutis je bio veliki štovatelj euharistije te je koristio svoje računalne vještine za katalogizaciju svih euharistijskih svjetskih čuda. Taj veliki projekt započeo je sa samo 11 godina i tada je napisao: „Što više euharistiju primamo, postat ćemo sličniji Isusu, tako da ćemo na ovoj zemlji imati djelić Neba.“

Svećenik Marcelo Tenorio, koji je vicepostulator kauze Carla Acutisa, 23. siječnja je objavio da je tijelo mladića neraspadnuto, prenio je portal Aleteia. Vlč. Tenorio podijelio je vijesti na društvenim mrežama. Otkrio je i da je vidio fotografije, ali ih ne može objaviti. Njemu je vijest prenijela Carlova majka. Najavio je i da će tijelo biti preneseno u kapucinski samostan u Asizu (u Asiz je Carlo osobito volio hodočastiti) te će naposljetku biti premješteno u staru baziliku Sv. Marije Maggiore u Asizu. Potom je izvorna Facebook objava svećenika Tenorija uklonjena, a naknadno je objavljeno da je objava trebala biti osobna te da se ne bi trebala smatrati službenim priznanjem čuda.

Postulator kauze Nicola Gori zatražio je da se pričekaju medicinski nalazi prije nego li se objavi konačna izjava o stanju tijela mladog Carla. „Svaki sud o stanju očuvanja tijela je preuranjen jer su u tijeku potrebni pregledi medicinskog osoblja“, kazao je Gori. Vlč. Tenorio je u osvrtu na svoju objavu rekao da on nema „kanonsku ili znanstvenu“ ovlast službeno ustvrditi kako je tijelo neraspadnuto. „Dajući vijest o ekshumaciji i stanju tijela, učinio sam to u vlastito ime, bez kanonskog ili znanstvenog autoriteta“, napisao je Tenorio. Očito je shvatio da je prerano podijelio vijest s javnošću. U svakom slučaju, sve će se podrobnije znati vrlo brzo.

Autocesta za Nebo

Tko je bio Carlo Acutis, mladić o kojemu je izdavačka kuća San Paolo objavila već 2007. godine životopis: Euharistija – moja autocesta za nebo? Tijekom proteklih 12 godina pojavilo se još nekoliko knjiga o Carlu, a na osnovu spomenutog životopisa, redatelj Matteo Ceccarelli snimio je dokumentarni film Moja autocesta za nebo koji je prvi put prikazan 2016.

Carlo je rođen 3. svibnja 1991. u Londonu, ali ubrzo se njegovi roditelji (Andrea i Antonia) vraćaju u Italiju, u Milano. Bio je veliki zaljubljenik u informatiku, računala, ali iznad svega u Isusa. Mogli bismo reći sličan djeci i mladima našeg doba, a opet toliko drukčiji od većine njih. Svoju informatičku genijalnost (o tome su govorili dobri znalci tog područja) te ljubav prema web-dizajnu i računalima odlučio je posvetiti Bogu, osobito Isusu u euharistiji. Tako je već s 11 godina započeo projekt kojim je htio zabilježiti svako poznato euharistijsko čudo koje se dogodilo u povijesti. Na tom su mu projektu pomagali njegovi roditelji koji su s njim putovali svijetom u nakani da zabilježe euharistijska čuda koja je Crkva priznala. Carlo je zabilježio 136 euharistijskih čuda (među njima i naš Ludbreg) te je izradio mrežnu stranicu posvećenu ovim nadnaravnim događajima (http://www.miracolieucaristici.org). Dječak iz Milana je želio i znao uporabiti medije za evangelizaciju i naviještanje evanđelja.

Osim internetske stranice s virtualnim muzejom, kanio je prirediti i izložbu fotografija koja bi putovala po cijelom svijetu. Carlo je preminuo i činilo se da se ta njegova želja neće ostvariti. No, izložba je dovršena dvije i pol godine nakon njegove smrti i danas obilazi svijet. Uz njegovu obitelj veliki doprinos pokretanju izložbe dali su kardinal Angelo Comastri i mons. Raffaello Martinelli. U uvodniku izložbe, na službenim stranicama postulature, piše: „Samo u SAD-u, zahvaljujući pomoći Kolumbovih vitezova, Društvu kardinala Newmana i Udruzi The Real Presence te potpori kardinala Raymonda Burkea, izložba je posjetila tisuću župa i više od 100 sveučilišta.“ Izložba je obišla desetke država na svih pet kontinenata te je kroz fotografije i tekstove evangelizatorski nadahnula mnoge.

Premda je Carlo živio intenzivnim duhovnim životom, radosno je proživljavao mladost. Toliko puta je u svoj dom znao dovesti svoje prijatelje iz škole čiji su se roditelji razveli pokušavajući im pomoći. Volontirao je radeći sa starcima i djecom. Bio je velikodušan sa svima, od useljenika do hendikepiranih, od djece do prosjaka. „U njegovu društvu svi su se osjećali kao kod izvora bistre vode“, kazala je jednom zgodom njegova majka Antonia. Carlo je znao reći: „Naš cilj mora biti beskonačnost, a ne konačnost. Beskonačnost je naš dom. U Nebu nam je pripravljeno mjesto.“

Bio je i ostao uzor mladima u vremenu u kojem toliki od njih danas nisu sigurni mogu li istodobno biti i sveti, i normalni, i jedinstveni. „Svi su ljudi rođeni kao originali“, govorio je Carlo, „ali mnogi umiru kao kopije.“ „Carlo je htio umrijeti kao original, a za njega je to značilo biti vođen Kristom i uvijek biti usmjeren na njega“, piše na službenoj stranici njegove postulature.

Od kada je primio prvu pričest sa sedam godina, gotovo nikada nije propuštao dnevnu svetu misu. Uvijek je prije ili poslije mise nastojao moliti ispred svetohraništa, pred Presvetim oltarskim sakramentom, pred Isusom. Svakodnevno je molio Gospinu krunicu. Carlova modernost života u XXI. stoljeću savršeno se uklapala s njegovim dubokim euharistijskim životom i marijanskom pobožnošću koji su ga učinili jednim od najupečatljivijih dječaka s početka našeg stoljeća. Kad bi ga liječnik pitao kako se osjeća, odgovarao bi: „Ima ljudi koji trpe puno više od mene!“ I ne zaboravimo istaknuti: svoje patnje i trpljenja u bolesti je prinio Gospodinu za Crkvu i papu Benedikta XVI.

Želim što ti želiš

Zanimljivo je primijetiti da je papa Franjo 5. srpnja prošle godine potpisao dekrete o herojskom stupnju krjeposti Carla Acutisa te još jedne djevojčice i jednog mladog sjemeništarca. Riječ je o Španjolki Alexiji González-Barros (1971. – 1985.) te Talijanu Pietru Di Vitaleu (1916. – 1940.) Tako je to troje mladih krenulo put beatifikacije i kanonizacije istoga dana. Alexia je rođena u Madridu. Njezini su roditelji bili članovi Opus Deija te su uz nju imali još četvero djece. Svoju prvu svetu pričest primila je u Rimu 1979. nakon čega je na općoj audijenciji 9. svibnja te godine imala prigodu primiti blagoslov i poljubac od Sv. Ivana Pavla II. Alexia se 1984. godine počela žaliti na bolove u leđima. Liječnici su iduće godine ustanovili da ima tumor koji ju je postupno paralizirao, te je bila podvrgnuta četirima operacijama. Preminula je 5. prosinca 1985. u Pamploni.

Tijekom svoje bolesti patnje je prikazivala za Crkvu i Papu moleći posebice dvije molitve: „Isuse, želim da se moje stanje popravi, želim biti zdrava; ali ako ti to ne želiš, ja želim ono što ti želiš.“ „Gospodine, za sve one koji se mole za mene, vrati im za njihove molitve stostruko: za sve one koji mi čine usluge, vrati im stostruko također.“

Pietro Di Vitale rođen je 1916. u Palermu na Siciliji. Bio je šesti od osam sinova rođenih u siromašnoj, ali pobožnoj seljačkoj obitelji Vitale i Anne Scimeca. Vrlo rano pokazao je svoju želju da postane svećenikom. Bio je iznimno inteligentan, ali u dobi od 10 godina morao je napustiti školu kako bi pomogao svojoj obitelji radeći na imanju. Dok je pazio na krave, nosio je svoje knjige i iz njih učio. Njegova teta je vidjela koliko je mladić čeznuo za svećeničkim pozivom te mu je u 14. godini osigurala nastavak školovanja. U sjemenište je ušao u Palermu 8. prosinca 1931. „Bog mi je dao inteligenciju i jaku volju“, rekao je Pietro, „i jednog dana ću odgovarati Bogu za te darove; stoga ih moram iskoristiti da postanem svet i nasljedovatelj Njegove slave.“ Pietro je navodno mogao levitirati tijekom molitve.

Godine 1934. pojavili su se prvi simptomi bolesti želuca koja je dovela do njegove smrti 1940., prije njegova ređenja. Pietro je živio svoju patnju u vjeri ne zapostavljajući svoje obrazovanje, noseći franjevačku radost, a sve podržano beskrajnom odanošću euharistiji i Majci Božjoj.

Zaštitnici Sinode

Prošlogodišnja Sinoda o mladim imala je kao zaštitnike mlade ljude koji su umrli tijekom prošlih nekoliko desetljeća živeći životom herojske krjeposti. Neslužbena lista koja je bila naslovljena Mladi svjedoci uključivala je kanonizirane osobe i one u procesu beatifikacije, a među njima je bio i Carlo Acutis. Jedan od tih mladih svjedoka bila je Thérèse Deshade Kapangala, 24-godišnja djevojka iz Konga koja se pripremala stupiti u zajednicu časnih sestara Svete Obitelji. Međutim, 2018. sudjelovala je u uličnim prosvjedima i kad je vojska zapucala na prosvjednike, pokrila je jednu djevojčicu svojim tijelom. Tako je njoj spasila život, a sama poginula.

Tu je i mađarski svećenik Blaženi Janos Brenner (1931. – 1957.) ubijen iz zasjede dok je nosio pričest bolesniku. Ubili su ga komunisti s 32 uboda noža, ali kako to nije bilo dovoljno, njegovo tijelo je udarano dok mu nije slomljen vrat. Pronađen je sa zatvorenom lijevom rukom kako bi zaštitio čestičnjak s hostijama koji je nosio sa sobom. Na mjestu njegova mučeništva danas se nalazi kapelica Dobrog Pastira.

Gianluca Firetti bio je nasmijani mladić koji je studirao i volio nogomet, a kojemu je u dobi od 18 godina (2012.) otkriven karcinom kostiju. Sve se u njegovu životu tada promijenilo: odnos s Bogom, s obitelji i bližnjima. Njegov život je impresivan primjer vjere i hrabrosti. Zajedno s don Markom D’Agostinom napisao je knjigu koja govori o tome kako „križ, bol, smrt“ nisu riječi beskonačne tuge, već vrata nade i života. On prihvaća svoju situaciju i iznosi u toj knjizi svoje duboko kršćansko iskustvo. Gianluca je umro u bolnici u Cremoni 30. siječnja 2015. ostavljajući svijetu jedno od najljepših svjedočanstava vjere i povjerenja u Boga. Čudo posljednjih mjeseci njegova života nije bilo iscjeljenje, već povjerenje u Boga. „Nakon svega – kao što sam sinoć razgovarao s bratom – stvoreni smo za Nebo. Zauvijek. Za vječnost.“

Ima i mladih koji su živjeli kao svetci u braku. Chiara Corbella Petrillo je umrla 2012. u 28 godini života. Tijekom njezine treće trudnoće dijagnosticiran joj je tumor, ali ona je odlučila ne započeti s terapijom kako ne bi ugrozila djetetov život. Ljubav je jača od straha i smrti…

Carlo Acutis je jednom rekao: „Biti uvijek blizu Isusu, to je moj životni plan.“ Te riječi danas rese službenu stranicu koja prati njegov put prema oltaru. U svojem kratkom životu na zemlji postigao je svoj cilj – ostao je blizu Isusu u svemu što je činio. Uskoro ga, vjerojatno, možemo očekivati kao zaštitnika informatičara i programera.

I današnja mladost priča nevjerojatne priče. Ovdje su spomenute samo neke od njih. Šteta što za njih gotovo nema mjesta u većini medija, a premalo se o njima govori i u Crkvi.

Carlo Acustis umro je u 15 godini života, 2006. godine, od leukemije.