Miljenka Koštro: Kultura čitanja danas

Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu. Ovako glasi mudra izreka. Ono na što sam ovom prigodom htjela skrenuti pozornost je pitanje koje nam se često nameće, a to je što i koliko danas čitamo. Čime danas hranimo um? Odbacujemo li bezvrijedno štivo?


Sve već poznato, ali ja, kao netko tko eto i piše, imam potrebu progovoriti i o navikama čitanja i poticanju na čitanje. Vjerujem, a i prema mojim saznanjima, mladi u Hercegovini dosta čitaju i sigurno su iznad prosjeka kada je riječ o čitanju. Tomu doprinosi i dobra suradnja i razumijevanje na relaciji učenici/ce i učitelji/ce, odnosno profesori/ce, kao i druge okolnost. Ali, možemo i bolje i više. Znanstvenici su došli do zaključka da mladi s oduševljenjem posežu za knjigom kada vide da to čine i njihovi roditelji, nastavnici i ostale osobe uz koje odrastaju.

Kao stalna suradnica na dva dječja časopisa i kao spisateljica, često gostujem po školama i družim se s djecom nižih razreda. Djeca su uvijek pokazivala želju da se upoznaju s mojim književnim stvaralaštvom. Svaki put me uvjere da čitaju i da vole čitati što me svaki put iznova jače motivira i potakne da i dalje pišem. A i moja želja je da djecu potaknem na čitanje i da u knjigama prepoznaju prijatelje koji su uvijek uz njih i pri ruci.

Mudra izreka kaže: Knjiga je za dušu ono što je hrana za tijelo. Može se reći da je ovo vrijeme nekih drugih medija i knjigu gurnuti u drugi plan. Isto tako u vrijeme modernizacije i digitalizacije, u društvu se osjeti nedostatak brige za knjigu i književno stvaralaštvo. Ne zaboravimo da se čovjek uz knjigu duhovno i kulturno obogaćuje, uči o vrijednosti tradicije, usvaja nova znanja, upoznaje druge krajeve ove nam Kugle zemaljske, širi znanje o raznolikostima. Smatram da nijedan moderan način i oblik pohranjivanja podataka ne može zamijeniti onaj predivni osjećaj držanja knjige u ruci. Puno je razloga da dijelimo ljubav prema knjigama. Ovaj put nekoliko rečenica o književnosti.

Ne mogu ne zapitati se, u ovom današnjem društvu i dinamičnom načinu života danas, čita li se lijepa književnost ili smo, možda preplavljeni kičom i šundom? Ali, možda je pravo pitanje kako stvoriti zdrave uvjete i čvrste kriterije u okvirima odgojnih, obrazovnih, kulturnih i akademskih institucija kako bi mlađa populacija mogla prepoznati dobru knjigu, znajući da je spektakla uvijek bilo. Kao čovjeka i književnicu, moja ljudska a i kreativna strana me obavezuje da kritički promatram stanje u književnosti kao i u kulturi i društvu općenito. Jednostavno ne želim i ne mogu pljeskati svemu i svačemu u vremenu u kojem sam se zatekla. Neću ništa novo reći kada tvrdim da, ponekad, umjesto kvalitetne literature eksponirane su knjige koje nude prazninu, a vrijedna književna djela ostaju nezapažena, ili do uspjeha moraju proći dugačak i trnovit put.

Medijski prostor se vrlo često ustupa nekim razvikanim autorima i njihovim djelima. Moglo bi se reći kakva nam je sredina takva nam je i kultura čitanja. Ipak želim vjerovati da dobra knjiga prije ili poslije pronađe put do čitatelja. Cilj literature i je da zbližava ljude. Neki će reći da živimo u krivo vrijeme, zaboravljajući da smo i mi kreatori tog i takvog vremena. Drugi će reći da je knjiga izišla iz mode, s čim se ne mogu složiti.

Zadaća je i nas odraslih da radimo na približavanju knjige, a i književnosti mlađim generacijama kako bismo svi skupa napredovali u više smjerova. Mi možemo svojim primjerom pokazati i dokazati kako se pogled na knjigu i čitanje može poboljšati. Znamo da je čitatelj najvažniji uvjet za opstanak knjige, no ne smijemo zanemariti i druge bitne komponente kao: uređeno i stabilno društvo s većim brojem obrazovanih, razvijena svijest za važnost knjige,zatim uloga pojedinca, škole i obitelji u stvaranju kulture i tradicije kupovanja knjige, te svijest za pravilnu uporabu slobodnog vremena.

Pravo pojedinca je čitati ili ne čitati, kao i izbor onog što se želi čitati. Ali, ne zaboravimo da čitanje potiče cjelokupni razvoj čitatelja kao osobe, da razvija kritičko mišljenje i kreativne vještine koje su vrlo važne.

Danas živimo u digitalno doba. Nema u tomu ništa loše. Sigurna sam da i u ovom vremenu knjiga ima svoje mjesto. U ljude se ponekad razočaramo, osjetimo prazninu. No, ne zanemarimo činjenicu da knjiga daje tako nesebično,a da zauzvrat ne traži ništa. Victor Hugo je rekao: Imao sam u životu samo jednog pravog i iskrenog prijatelja.

Knjiga je prijatelj, a vrijeme put. Družimo se s prijateljem i putujmo cestom koja se zove život. Dakle, ne zaboravimo knjige! Izvucimo ih iz zaboravljenog kutka i čitajmo!