Danijela Luburić: “Selim se u New York”

Sjedim tako prije mjesec dana i pijem kavu dok hvatam zrake sunca koje se probijaju kroz guste oblake. Prava prilika da uhvatim malo vitamina D. Ljudi misle da sam anemična kako pobijelim zimi.

Terasa kafića je poluprazna, a tik uz mene sjede dvije cure, imaju nekih 30-tak godina…

Kako su bile tik uz mene, čula sam temu koju su započele. Nije za pohvalu, ali uho mi se pretvorilo u uštipak kako bi čula daljnji tok razgovora…

“Prvo ću se bazirati na to da dobijem još te dvije diplome, a onda ću si otvoriti mali salon…”

“Kad?”

“Pa u naredne dvije-tri godine sigurno hoću!”

“I onda?”

“Onda ću se udati, pa ću fino s njim putovati par godina, da i mi malo uživamo pa možemo raditi na djeci…”

Otpih onu kavu, a umal’ mi ne izleti na nos kako sam se zagrcnula od njene izjave.

Čovječe, kako ona to samouvjereno priča!

Ja si ni narednih pola godine ne mogu isplanirati!

Planirala sam promjeniti posao sada u veljači, prebaciti se u drugu državu, a onda skontam da moram sačekati do svibnja s tim jer novi posao bi mi donio nova ograničenja, točnije, prvih pola godine nigdje ne mogu, a moram rođaku na svadbu.

Onda sam sada u veljači skontala da ću u srpnju postati tetka, valjalo bi otići kući, pa sam opet planove pomjerila na kolovoz.

U kolovozu se vjerojatno neću ni sjećati ovih planova nego ću imati neke desete, a možda će mi se ovi planovi već ostvariti idući mjesec.

Ne znam. Nikad ne znam šta će mi sutra biti, a kamo li za narednih 10 godina!?

Ni današnji planirani ručak mi nije ispao kako sam planirala. Skuhala sam nešto deseto.

Kada me šefica krajem godine zatraži da joj napravim godišnji plan kako želim raditi, mrak mi padne na oči jer ja ne znam planirati.  Nikada nisam znala niti mi je to išlo od ruke.

Pošaljem joj nekako taj svoj plan, pod prisilom, ali mi ga ona svaki put promjeni.

Dođe mi da je upitam:

“Pa zašto me pitaš kako bi ja ako će na kraju biti onako kako bi ti?”

Da si planiram život? Da polažem sve nade u svoje zamisli i da čvrsto u to vjerujem? – sorry, ali ne želim da samu sebe opet razočaram.

Nekada sam tako, dok sam bila mlađa, u glavi slagala kockice, kako ću, šta ću, kada ću i svaki put sam se pronašla negdje u kutu sobe “obišenih bembela” kako tugujem jer mi plan propao.

Čujem nastavak razgovora:

“Sve to super zvuči, ali slaže li ti se ON s tim planovima?”

“Složit će se…”

“Kažu da djecu nije dobro planirati, mislim to npr.: “Za tri godine želim dijete…””

“Pa kako nije. Ako za tri godine želim dijete onda ću imati dijete tad!”

“Ne razumiješ me što ti govorim…”

“Ja znam kako i što želim i to će biti tako, eto vidjet ćeš!”

Ja sam shvatila što joj je prijateljica pokušavala objasniti, ali ona je imala neka svoja uvjerenja da to ide točno tako, po zamislima.

Nacrtaš si kako želiš da izgleda tvoj život i u kojem razdoblju, pa ti to tako bude.

Jeste uzeli papir i olovku? 😅

Crtate li?

Da je to tako jednostavno, onda bi mi svi bili sretni, zdravi, zadovoljni, uspješni…

Ne kaže se uzalud: “Čovjek snuje, Bog određuje!”

U redu je planirati, imati neke ciljeve, ali kada čovjek slijepo vjeruje u zamisljeno, pa mu se to ne ostvari, onda oni, emocionalno slabiji, padnu u depresiju…

Imam ja svoje ciljeve u glavi, ali nisam se k’o luda uhvatila za njih. Dan za danom kako prolazi, tako objeručke prihvatam nove prepreke i prelazim na novi životni nivo.

Kao ona najdraža igrica iz djetinjstva, Super Mario, prelaziš nivo ako imaš sreće ili “izgubiš” život. Jedina razlika je što u igrici imaš tri života za popravni, a u stvarnom životu samo jednom živiš.

U stvarnom životu imaš kao bonus, novu priliku za postizanje cilja, ako imaš sreće.

Ako uporno i uporno zamišljeni plan ti “pada u vodu”, a ti psihički isto toneš, odustani i napravi novi plan. Ne ubijaj se.

Samo pravi sretnici mogu nacrtati život i živjeti nacrtano.

K’o ona neka bilježnica koju ti poklone i uvjere te da sve što tu napišeš će biti baš tako. Ja sam ju dobila na poklon. Eno skuplja mi prašinu. A znam ih dosta koji slijepo vjeruju u te bilješke i čekaju u mjestu da se obistine. I isto tako znam da su psihički pokleknuli.

Živi život. Budi zahvalan. Budi sretan. Budi što jesi. Ljude koji te traže da im kažeš kako ćeš živjeti, kad ćeš se udati/oženiti i gdje ćeš biti pošalji u tri lijepe…

Pusti da sve dođe spontano.

Ne se vele sekirati!

Što se naslova tiče, ne selim nigdje!

P.S. Žao mi što nisam onu curu pitala broj telefona, samo da je zovnem za šest godina i upitam koliko od onog isplaniranog joj se ostvarilo po zamisli…

Dozvola za objavu teksta vrijedi isključivo za portal herca.com.hr.